Koliko se menjamo, i koliko daleko možemo da odemo?
Ova priča se dešava na tri mesta, u dva različita trenutka. Sva tri mesta su istovremeno prisutna, i odsutna, a vreme u svoj svojoj relativnosti, vraća kazaljke, i gura ih unapred.
Mislite da je nemoguće? Sve je moguće. Ali morate imati magiju. Neko je ima od rođenja, neko je spoznaje vremenom, neko je nalazi na najčudnijim mestima. Nekad se ogleda u gestu, nekad u pogledu, nekad je kao prašina, nekad raste u sterilnim uslovima.
Prvi put sam zagrizao nesvestan puta na koji se spremam. Ceo dan sam imao osećaj da će se to veče nešto desiti. Svakim zagrizom sam bio sve dalji od sebe, kadar se širio, a ja sam propadao. Zečija rupa, ili ne, nije ni bitno.
Dok sam trepnuo, i par puta zaključio da je svetlo prejako, pretvoren sam bio u Cheshire Cat. Indijanci imaju to verovanje, da u svakom od nas živi duh neke životinje. U meni, to su svi potvrdili, živi ta nacerena mačka. Osetio sam ljubav u tom trenutku. Mačka kad voli, to je kompleksno. It's complicated.
Ova priča se dešava na tri mesta, u dva različita trenutka. Prvo Mesto je grad u kom sam završio srednju školu. Drugo Mesto je bus kojim sam putovao do škole. Treće Mesto je ovo ovde. Prvo vreme je pre 14 godina. Drugo vreme je sada.
Znam da je konfuzno. I ne, izvinjenje će izostati. Nisam Toni Morison, ne pišem pačvorkom, ovo pišem srcem.
Kao klinac, nisam bio svestan ko sam, šta sam, ni ime svoje nisam razumeo. Jednu godinu sam putovao pola sata busom do škole. Možete zamisliti te rupe na putu, ta kašnjenja, i te prekršaje koji su se dešavali tim putem? Devedesete su u pitanju. Davno je to bilo. Zaboravljam ljude, zaboravljam imena. To je normalno. Zaboravio sam i svoje ime. Uzeo sam drugo. Bežim od devedesetih i od Mesta prvog.
Tokom puta, sedeo sam često sa njom. Ona, lepa, kao Dikensov dečak, sa nekim prećutnim, nikad izgovorenim, paktom, trošili smo svoju konfuziju ćutanjem. Ili smejanjem, obično drugima. Jedina devojka koja me je naterala da igram fudbal.
Vreme, u svoj svojoj relativnosti, možda ne leči sidu i tumore, ali sigurno donosi ono što je meni bilo potrebno, zaborav i novi početak.
Okružen svom ljubavlju koju sam mogao naći, i dati, rastao je neko nov, neko drugačiji. Menjao se iz korena, boreći se sa svojim demonima. Kontakt sa Dikensovim dečakom sam izgubio. Napisao sam jedno pismo na koje nikad nisam dobio odgovor. Ne bih sebi oprostio da nisam bar pokušao.
Cheshire Cat poput mene, zapravo, nikad nije bio sam. Tokom celog puta, posebni ljudi su bili oko mene. Privlačio sam ih. Privlačili su me. Sa nekima nisam mogao dugo, sa nekima neću moći prestati nikad. I to je ok.
Na mestu Trećem, i u vremenu sadašnjem, Ja, okružen prijateljima, gubim nevinost sa novim stvarima. Gutam Psilocybin mushroom i čitajući boje, osećajući muziku, nalazim se u potpuno zadimljenom klubu ženskog imena u kom se obično okupljaju dečaci poput mene.
''Ali ja tebi još uvek ne znam ime'' izgovara dok iza naočara prepoznajem Dikensovog dečaka, kog nisam video 14 godina, ili 14 minuta, u tom trenutku je svejedno. U svoj prenaglašenosti emocija koje me preplavljuju, postajem svestan moje sreće, da put kojim idem, zapravo uvek ponese ovakve ljude. Gde nas vodi, ko zna. Ali zabavno je putovati. Lepo je. Voleti.